Wednesday, April 16, 2008

Hail to the thief!




Ovaj put, ali budimo precizni, na ovim predsjedničkim izborima, novac se nije žalio.
''Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević ponovo je juče optužio CEDEM da je njegovo martovsko istraživanje javnog mnjenja bilo nerealno i da je imalo za cilj da kreira javno mnjenje po želji izbornog štaba DPS-a. On je, na pres konferenciji, kazao da je DPS potrošila desetine miliona eura da bi kupovinom između 25.000 i 30.000 ličnih karata obezbijedilo pobjedu Filipa Vujanovića na predsjedničkim izborima.''
Gospodin Vujanović je ''zvanično'' po drugi put predsjednik i gospodin Medojević mu je čestitao na pobjedi. Priznajem da sam zbunjen. Da li je ''zvanično'' dio nekakvog koda, ta ključna riječ koja se primjenjuje u ovoj situaciji? Gospodin N.N. je ''zvanično'' postao vlasnikom škode bez registarskih oznaka, koja je poslednjih par godina bila parkirana u ulici ''Lipkine marže''. Tako bi trebao da izgleda jedan običan policijski izvještaj nakon krađe automobila pomenute marke?
Mislite, izbori su pokradeni?

Ne, gospodin Vujanović je zvanično predsjednik, ali da, izbori su pokradeni i treba mu čestitati. Razumijete?

Da, mislim da razumijem ... Pokušaću da objasnim, a svaka dalja pomoć je veoma poželjna jer fenomen daleko prevazilazi domete ovog bloga.

U prstenu oko BJRCG je došlo do sudara nekoliko karakterističnih sila lokalnog mentaliteta. Spontano, ne kao u Cernu. Kukavičluk, neznanje, pohlepa i podaništvo su u prirodnoj sociopsihološkoj reakciji izgradile potpuno osoben vrijednosni sistem i posledično specfičan verbalni kodni sistem koji ima drugačije pojmovne sadržaje od riječi u srpskom jeziku, a koje se na isti način izgovaraju i imaju isti raspored grafema u svom zapisu. Zamoliću vas da sami ilustrujete prethodno tvrđenje koristeći sopstveno iskustvo, jer moram priznati da sam veoma sebičan na primjere koje poznajem i koje često koristim da bih šokirao ili zasmijao do suza svoje sagovornike koji me redovno pohvale za maštovite priče i razvijen osjećaj za humor.

Nakon ove digresije, vraćamo se osnovnoj temi, koju provlačimo kroz nekoliko zanimljivih izjava.
''Strogi monitoring medija, prljavog novca i saradničke mreže tajne policije, obezbeđivanje neutralne pozicije državnih organa i javnih preduzeća važniji su od brojki. Ako bi EU i opozicija insistirale samo na cenzusima i većini, a ignorisale te mehanizme, Đukanović bi dostigao svaki zadati procenat. To pokušavamo da objasnimo i opoziciji i predstavniku EU Miroslavu Lajčaku''.
Bilo da ste direktni korisnik i učesnik mehanizma pomenutog u prethodnoj izjavi ili ste njegova žrtva, nema dileme da ćete se složiti sa ocjenom, ali još uvijek niste sigurni ko je ''zvanično'' autor ove izjave.

Na moje zadovoljstvo koje rado dijelim, ovo su riječi Nebojše Medojevića, date pred održavanje referenduma. Povežimo prethodnu ocjenu sa opisom predsjedničkih izbora koje je dao takođe lider PZP-a i dobijamo sledeću izjavu.

''U skladu sa stepenom važnosti koje je referendumski rezultat imao po gospodina Đukanovića i njegov feudalni klan, trošile su se neuporedivo značajnije količine novca, potrošile su se stotine miliona, broj ''kupljenih'' ličnih karata je bio značajno veći od 25-30 hiljada, mediji, policija i državne službe su isključivo servisirale jedan zadatak ...''

Taman kad ste pomislili da je i ovu izjavu dao gospodin Medojević, moram vas razočarati ili možda obradovati i reći da on to nije učinio. Nakon svega, mene mnogo više raduje sledeća izjava

"Opozicija je i oko ustava, iako raznorodna, pokazala da je sposobna da dođe do neke zajedničke platforme", rekao je Medojević. On je ocenio da je "još jedini problem u opoziciji to što neke stranke još nisu spremne da se pomire s rezultatima referenduma i da Crnu Goru priznaju kao svoju državu".
Odlično! Ja bih, oprostite mi što se miješam, u nekom drugom sistemu pozvao policiju, tužilaštvo i tako redom da se pozabave tehnikama ''dostizanja'' svakog procenta, namicanja većine u svakom izbornom procesu, ali u BJRCG je standard očigledno drugačiji. Tu se poziva na pomirenje sa tom praksom, sa učinjenom krađom i to se, povrh svega, doživljava civilizacijskim i kulturnim činom. Upravo me zato raduje izjava gospodina Medojevića. Kao i sledeća

''Kartel organizovanog kriminala pomoću snažnih veza u vrhu vlasti uključuje se u referendumsku kampanju, strahujući od eventualne promene vlasti, koja bi u Crnu Goru donela duh pravne države i vladavine zakona – opominje Medojević''

Ako ste opet u nekoj refleksnoj naivnosti pomislili da je dovoljno dobar alibi za one koji se ne mire sa pljačkom i otimačinom tokom referenduma barem što se tiče samog gospodina Medojevića, onda ste zbilja naivni, ali moje najdublje poštovanje.

''Raduje najava PzP-a da će njihova platforma za udruživanje opozicije biti poštovanje države Crne Gore i evropske integracije, jer su to dva ključna preduslova da bi se moglo razgovarati. Mislim da niko normalan ne bi bio protiv razgovora, i onoga što je ponudio Medojević''. Ovo je izjava bivšeg lidera jedne od stranaka sa kojima Medojević želi saradnju.

Nema razloga da kvarimo istovrednosnu i istomišljeničku idilu, ali dozvolite mi jedno krajnje naivno pitanje. Da li su vrijednosti koje su spojile ove političke subjekte poštovanje pokradenog referenduma? Pri tom, lider PZP-a svakodnevno poziva na borbu protiv kartela, koji je tu krađu omogućio i izveo. Broj apsurda se zbilja namnožio, ali se čini da se u BJRCG ne osjeća nikakva tjeskoba. Sve živi u srećnom skladu, upravo onakvom kakav elektronskim putem emituju mediji pod kontrolom uticajne tajkunske mreže. Dalje, aktivnost tog, pomenutog kriminalnog klana je precizno detektovao i opisao upravo gospodin Medojević, neposredno prije a i nakon referenduma. Ipak, da ponovimo ako niste razumjeli. Gospodin Medojević poštuje rezultat rada tog kartela u slučaju referenduma jer je to osnova za okupljanje ''evropskih, reformskih snaga''. Zadovoljan je i sadržajem onog što zajednički nazivaju ustavom postmoderne, supersada ... tvorevine. A zašto samo toliko?

Aktivnosti koje lider PZP-a nikako ne voli je podjela plijena od strane Đukanovićeve kriminalne familije koja se odvija van njegove kontrole, a slobodno pretpostavimo i učešća. Griješite ako mislite da je situacija komplikovanija nego što izgleda iako priznajem da je razočaravujuće dosadna.

Jedini kreativci u čitavoj društvenoj mreži BJRCG su ono što se u lokalnom političkom rječniku popularno zove ''baza''. Oni su sposobni za veoma imaginativna i veoma lijepa objašnjenja, sa puno obrta, argumenata i kontraargumenata, originalne i poetične teorije ... O njima nekom drugom prilikom.

Na kraju, zadržavajući isti, dakle faktografski ton predlažem čitanje sledeće izjave koja jeste na neki način rezultat onog spontanog sudara više pomenutih sila u prstenu oko BJRCG. Rezultat je takozvani ''brozon'' i čitljiv je golim okom. Uživajte!

''Tako da je i aktivnostima Pokreta za promjene srpski narod prvi put ušao u Ustav Crne Gore, zaštitili smo i srpski jezik koji ostaje u službenoj upotrebi i sve bi to izgubili da nije bilo dvotrećinskog glasa u parlamentu i da nije bilo pregovora koje je inicirao i vodi Pokret za promjene. Jer, da nijesmo glasali za Ustav vladajuća vecina bi pripremila jedan tvrdi jednonacionalni crnogorski Ustav sa rješenjima u kojim ne bi bilo ni srpskog naroda ni srpskog jezika, u kojem ne bi bilo predsjedničkih izbora niti bi bilo prijevremenih parlamentarnih izbora. I jedan takav Ustav bi išao na referendum, a referendum u Crnoj Gori bi znači ogroman pritisak za sve građane Crne Gore jer bi vladajuća većina iskoristila državni aparat, organizovani kriminal, kontrolisane medije, ogromnu mašineriju kojom raspolaže i praktično pretvorila Crnu Goru u jedno veliko političko poprište, što bi se sigurno veoma negativno odrazilo na razvojnu stabilnost političkih prilika u Crnoj Gori.''

Nastavak ove priče obavezno potražiti u komentaru Mladena Stojovića na ovaj post!









Tuesday, April 1, 2008

Cetinje, Podujevo, Pakrac ...


Prema pisanju Vijesti, u sali hotela Grand, na Cetinju, u kojoj je predsjednički kandidat Srpske liste pokušao da održi svoju promociju su se nalazili posteri predsjedničkog kandidata, a i čule su se srpske pjesme. Oštrom novinarskom oku nije promakla takva nesvakidašnja drskost. Za svakog čitaoca, a naročito za one koji nisu u stanju da sortiraju informacije po važnosti, ova ključna impresija o dešavanjima na Cetinju je posebno istaknuta. I posledice su jasne. Pojavljuje se ruka na fotografiji ... pravedna, usmjerena, odlučna. Isprovociran na način na koji je to i čitalac, vlasnik tog revolucionarnog gesta, poručuje da je ne nekoj drugoj, već Srpskoj listi zabranjeno da održi promociju dok je on živ, tj dok je direktor hotela.


Takve markere u vremenu nije teško zaobići. To je direktor shvatio ubrzo. U fotografiju koju ne vidimo u ovom rijetko piktoresknom izvještaju umiješalo se još nekoliko ruka, a prema zapažanju novinara, neke od njih su upravo podsjetile direktora na trošnost i površnost prethodne izjave. Kako se sve promijeni u tom jednom trenutku. Ipak, taj dio priče je za neku drugu rubriku.

Novinar u maniru disciplinovane režimske kamere prati pristalice Andrije Mandića koje su se povukle na drugu strane ulice. Iznad njih su bile zastave RCG i Evropske unije. To je apsolutno važan detalj i u daljem toku priče ispostaviće se da ima ključnu ulogu. Dakle, Mandić i njegove pristalice su se našle na drugoj strani ulice i još jednom ističemo da su bili ispod jarbola na kojima su se nalazile zastave RCG i EU. Iako smo ostali uskraćeni za detalje poput temperature, vlažnosti vazduha, i ostalih parametara važnih za dešavanje, pretpostavka je da je rasuta pažnja angažovanog novinara uzrok ovog gubitka u smislu objektivnosti.

Ipak, pored manjih tehničkih nedostataka, izvještaj ima kvalitet doslednosti kakva se njeguje samo u Vijestima. Obratimo pažnju na sledeći pasus:
"Danas kada časna Crna Gora mora da brani Kosovo, drago mi je da je..., prekinuo je govor Mandić jer je na stepeništu hotela ponovo došlo do gužve. Navodno je neko odatle nastavio da dobacuje, nakon čega je nekoliko Mandićevih pristalica ponovo jurnulo ka hotelu. "


Kako objasniti ovu malu dilemu novinara koji je ispunio dovoljne uslove da napadne samog sebe iz mraka? Da pokušamo.

U trenutku kad su jarboli pod brzinom vjetra od nekoliko desetina kilometara na sat počeli svoje sinhrono njihanje do desetak stepeni u pravcu sjeveroistoka (novinar je kao što rekoh uskratio i tu informaciju), uz tradicionalnu i istorijski dokazanu cetinjsku vlažnost od šezdesetak procenata, one zastave EU i RCG, uz tako pogodne vremenske uslove, su počele dramatično drhtati i šuštati od straha od mogučeg linča grupe koja se iznenada našla neposredno ispod njih. Međutim, kolateralna šteta tog akcionog trenutka je postala najvažnija stvar koju je nakon svega nemoguće nadoknaditi. Pretpostavljate, radi se o novinarskoj percepciji koja je do tog trenutka doticala nedostižno savršenstvo.
Drhtanje i šuštanje pomenutih zastava su smanjile čujnost za otprilike sedamnaest procenata (prema tvrdnji anonimnog ali iskusnog čovjeka koji je događaj osmatrao iz ugla nedostupnog za amatere) i tako dovele novinara da nevoljno prizna

"Navodno je neko odatle ..."

Pa šta se zbilo? Pa nije čuo, poor journalist. Neko mu je rekao ili je to samo osnovana pretpostavka ...

Sve u svemu, ovaj gospodin novinar je idealan plijen za napad na samog sebe u gluvoj noći (ne zovu je bez razloga gluvom ...) Bio bi to uostalom kolegijalan i odgovoran čin. I posledično slijedi nagradno napredovanje u Vijestima.
Vratimo se prethodnom naslovu na ovom blogu i vratimo se za trenutak priči o Cetinju. Možete izabrati vjerovatno najbolji način koji se trenutno nudi na net-u:
ili pročitati šta je jedan od učesnika skupa propustio da kaže:
"Ako bismo tražili sintagmu koja na neki način sabira suštinu poruka koje je Andrija poslao u proteklom periodu, onda je to"hrabrost i spremnost da se naprave ključne promjene". Naravno, i ovaj grad, kao i svi ostali gradovi u RCG očekuju te promjene. Svi znamo koliko je sumorna ekonomska slika Cetinja i to je jedan važan segment na koji naš predsjednički kandidat ima odgovor. Pristup koji on nudi bi trebao da obraduje svakog poštenog građanina Cetinja jer će mu vratiti mogućnost na rad i time sigurnu porodičnu egzistenciju. Međutim, ja bih stavio akcenat na jednom drugom, veoma važnom pitanju za Srbe u RCG. Danas je u RCG pod represijom režimskog aparthejda teško i opasno biti Srbin. To je nažalost naročito izraženo na Cetinju, jer je u ovom gradu mržnju i agresiju prema Srbima režim postavio kao kulturni model. Treba li napominjati sve one izlive rasističke mržnje, napade na učenike Bogoslovije, sveštenike, parole "Srbe na vrbe", do poslednje promjene ulice koja nosi ime reformatora srpskog jezika i jednog od najvažnijih ličnosti u cjelokupnoj srpskoj istoriji. Zašto se to desilo? Pa samo zato sto je Vuk Karadžić reformator ne nekog drugog, već srpskog jezika. Da apsurd bude veći, to je Njegošev jezik, odnosno to je jezik kojim je govorio svako ko je nešto značio u istoriji ovog, a i svih ostalih gradova u RCG. Šta bi na ovo rekao jedan od najvećih Cetinjana i Ljubotinjana Petar Lubarda? On nije dozvolio da se potkrade greška, nego se precizno potpisao: Petar Lubarda, rođen 1907. godine, Ljubotinj, Srbin, živi u Beogradu.Dakle, poštovani Cetinjani, vi jeste mnogo bolji i vredniji od onog sto vam je režim namijenio. Otrgnuti se od te vulgarne matrice, znači biti poštovan i cijenjen svuda, a ne samo u krugu od nekoliko sela oko grada u kom živite pa bila to i prestonica. "

Da li on poslije svega vjeruje u ono što je želio da poruči Cetinju?

Da li je uopšte vjerovao? Zašto je uopšte išao tamo?
Ja sam postavio naslov "Cetinje, Podujevo, Pakrac ..." i držim da je ispunio smisao mnogo ranije prije ovog događaja.

Monday, March 24, 2008

Bliže se izbori ...

Jutro je zasijeklo oštro. Ciča, rekli bi u mom kraju. Bilo je vedro i vidjelo se miljama naprijed. Bio je to očigledan dokaz da je zemlja ploča. Čuju se glasovi koji se probijaju kroz šum automobila.

Išao sam put mjesta na kojem se ponekad nadju odgovori na moja nerođena pitanja. Ako vam sve ovo zvuči isuviše poznato, onda podižem ulog i neću vam reći nijednu svoju riječ. Samo ću prenijeti, ono što sam tog jutra našao. Ponosan sam što sam stigao prvi, jer to obično razgrabe penzioneri, lutalice, oni sa tašnom, a i oni bez nje, oni koji su plaćeni a i oni koji će tek biti ... Sve u svemu, oštra je konkurencija među plagijatorima danas. Ne možete biti plagijator bez talenta, bez imalo umjetničkog dara. I to je ovo što upravo radim. Ne umijem bolje, ne zamjerite.

Ovo što ćete čitati je spašeno iz mreže u kojoj su jedino Mirova pisma dovoljno krupna da ostanu u njoj. Sve ostalo se reciklira u najružnijoj tvorevini koju je istorija ljudskog postojanja zabilježila-diskurs NGO sektora. Sva prava distribucije, a bez znanja autora, vam dodjeljujem. O nagradama ne morate da brinete. Siguran sam da će te ih sami pronaći.

Bliže se, naime,izbori, pa evo prilike da progovorimo o taktici DPS-a.
Naime, kao što su prošli put privodili g.Medjedovića, tako sada DPS-ovci žele da prodaju novu foru Srbima koje je Medojević prevario.
Tuži, dakle, DPS Pokret za promjene.
Tuži ga zbog stvari za koju svi znaju da je istinita i ubijaju dvije muve jednim udarcem.
Reklamiraju svoju akciju kupovine ličnih karata i reklamiraju PzP kao poželjnog neprijatelja režima.
Medojević je zabio nož u leđa Srbima dajući glasove za Ustav koji briše srpski jezik i 32% građana koji su Srbi stavlja u obespravljen položaj.
Zato između DPS-a i Medojevića, za Srbe, nema razlike. Kartel se nije pocijepao kao u slučaju Milo-Momir, već se proširio i vodi se tiha borba za plijen koji nije privatizovan.
Medojević je poslednja uzdanica ovog slabijeg krila.
Jevremu Brkoviću je ukinuta potpora države, odnosno ANB. (Razvijao bih ovu grotesku o Brkoviću, ali je zbog obračuna unutar kartela izgubljen jedan ljudski život pa ne mogu)
Željka Ivanovića je iz mraka napao Željko Ivanović.
Ako želite da Mila Đukanovića pobijedi Milo Đukanović, onda glasajte za Medojevića.
Svi znamo ko je jedini protivnik nacizma koji u ekonomiji ima za izraz pljačkašku privatizaciju, u lokalnoj samoupravi građevinsku mafiju a u kulturi i prosveti progon svega što je srpsko.
I svi znamo kakvu je podršku tom nacizmu dao Medojević glasajući za Ustav.

Miroslav Vlahović

Wednesday, February 6, 2008

Sent Andreja, Cetinje, Trst





Sem sporadičnih, gotovo singularnih dodira tema koje se tiču arhitekture i filma, kulturni dodatak Vijesti je tipično glasilo jednog zatvorenog ideološkog kruga. Onog trenutka kad je komunalna služba jednog of vodećih feudalaca zatvorila CKL otvor na neodređeno vrijeme, dio sadržaja je preusmjeren u prostor "visokog" kulturnog profila. Prirodno, ideološki pejzaž je postao intezivniji u reljefu i bojama, a samim tim neuporedivo zanimljiviji.
Evo jednog živopisnog primjera, bogatog detaljima, krajnje interesantnih za nekoliko naučnih disciplina.

"Gotovo patološka opsjednutost Cetinjem od strane onih koji mrze sve što je crnogorsko traje poodavno sa nesmanjenim intenzitetom. Oni ne vole Cetinje, jer ono samim svojim postojanjem i slavnom istorijom razotkriva njihove slabosti i nedostatke. Ali, isto tako, i ne manjim intenzitetom, oni to isto Cetinje žele da svojataju, žele ga za sebe. Kako bi imali čime da zadovolje svoju odavnina izranjavanu sujetu."

Autor u potpisu kaže da je Cetinjanin, čovjek i intelektualac. Ako baš moramo da uključimo sve odrednice, redosled nipošto ne treba mijenjati.
Dakle, tema je popularno nazvana patološka opsjednutost Cetinjem i nakon čitanja prethodnog pasusa nema nikakve dileme ko je u mreži takve patologije. Cetinjanin, čovjek i intelektualac je reprezentativan primjer pojave koja je u BRCG neizbježna u mjeri u kojoj joj je to bilo koji izrazit oblik njenog primitivizma. U pitanju je vrsta južnjačke, kraške bolesti koja je metastazirala u onoj rječitoj krilatici "Cetinje dolina bogova".
Nedavno sam imao priliku da razgovaram sa osobom koja je bez kvazintelktualne mimikrije prethodnog čovjeka i Cetinjanina imao vrlo preciznu političku definiciju koja se lako pamti. Naime, sve je sadržano u nizu crnogorska država, crnogorska nacija, crnogorska crkva, crnogorski jezik. Da je sve na mjestu, čovjek je pri tom precizirao da pod pojmom Crne Gore smatra četiri nahije, a da ga ostalo apsolutno ne interesuje.
Čini mi se da je bio potpuno zatečen mojim oduševljenjem na tako čiste postavke. Kao da je očekivao refleksnu reakciju kamenjarske sujete. Nisam mu dozvolio da pomisli da je u pitanju ironija. Objasnio sam svoj osmijeh i znake odobravanja.
Dakle, apsolutno sam podržao i dodatnim argumentima ojačao njegov stav. Suština se na kraju svela na to da između nas ne postoji nijedna posebna spona, nijedno vezivanje koje bi izazvalo bilo kakvu pojačanu emociju. Prosto, meni kao Srbinu iz dijela BRCG koji po svim važnim kulturološkim odrednicama nema apsolutno nikakve veze sa dolinom koju moj sagovornik osjeća svojom domovinom, nije bilo teško precizno reći , na nivou prethodno vođenog razgovora, da među nama nema nikakve sličnosti. I možda bi se na tom mjestu mogla staviti tačka, ali još evidentna zbunjenost mog sagovornika me natjerala da uključim još neke detalje. Iskoristio sam tekst

I nema naježenosti, nema nepomirljivosti. Meni, kao rođenom Nikšićaninu će uvijek biti bliže Plužine, Žabljak, Trebinje, Kolašin, Mojkovac, Bileća ... od Cetinja.
Koliko veze imaju Pljevlja sa Cetinjem, koliko Berane i Bijelo Polje? Sagovornik bez imalo zadrške kaže: Nimalo! Odlučno potvrđujem. Složili smo se da ih vezuje samo korumpirana feudalna administracija koja je pribavila obilježja države. Povrh svega, na taj sloj lokalnih, treba postaviti mapu političkih i nacionalnih divergencija i tad postaje jasno da je BRCG neodrživa zajednica.

Ne pomišljam da uključujem unutrašnju geografsku distancu koja je bez ikakvog značaja u kategorijama u kojima smo pričali. Da li jedan Cetinjanin, čovjek i intelktualac vjeruje da moje interesovanje za Cetinje počinje i završava na temi patologije koju pominje? I ništa više.
Naravno, ponosim se značajnim istorijskim ličnostima srpskog naroda koji se pojavljuju na istorijskoj panorami tog grada kao i svih ostalih gradova u prostoru koji su Srbi naseljavali i u vrtlogu istorijskog bića nestali.
"I kad u Sent Andreji jednom nestane Srba, a jedared će ih nestati, onda će im obronci divnih planina biti grob, mirisno zelenilo pokrov, zvuk zvona njihovih hramova pratiće ih u večnost..."
Ništa se ne bi promijenilo u mojim osjećanjima da se umjesto Sent Andreje u prethodnoj rečenici našlo Cetinje ili Trst. Tačnije, realnost je da i ova divna rečenica Jakova Ignjatovića dobija univerzalniji karakter.

Tuesday, December 18, 2007

Državni simboli-basna o šturom orlu

Već sam ranije dao neku pomalo eliptičnu vezu priče o državnim simbolima BJRCG sa basnom, ali priznajem da je veza prilično površna jer se zasniva samo na određenim asocijacijama na pojedine životinjske vrste, tipične u ezopovskom svijetu.

Možda u nekom nastavku iste priče dobijem nešto čvršću i inspirativniju vezu kojom bih opravdao problematičan naslov.
Ipak, evo dobrih vijesti. Priča dobija nastavak, širi se krug aktera, a naravno i asocijacija. Orao je svakako još uvijek u centru pažnje.

Upravo sam pročitao da je bošnjačko krilo SDP-a pokrenulo inicijativu za promjenu grba BJRCG.
Džavid Šabović, kao formalni predlagač kaže

''Ovo je nova Crna Gora, drugačija od svih prethodnih, iako sa njima ne prekida kontinuitet. Ova Crna Gora nastala je voljom svih njenih građana, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Ta volja se mora uvažiti, a državni simboli su najbolji način - poručio je Šabović.''

Odgovor DPS-a je izjava Miška Vukovića u kojoj nudi promjenu ''spornih'' stihova nečeg što jedan dio BJRCG doživljava kao himnu.
Taktičko prestrojavanje pred narastajućim apetititima i interesima bošnjačko-muslimanske nacionalne grupe unutar SDP-a.

''Grb Crne Gore je u obliku zlatnog krunisanog dvoglavog orla, uzdignutih krila u poletu, sa skiptrom u desnoj i šarom u lijevoj kandži na crvenoj osnovi. Na prsima orla je štit sa zlatnim lavom u prolazu. Lav je na zelenom polju sa plavom pozadinom. Kruna iznad orlovskih glava i skiptar su zlatni sa krstom na vrhu. Šar je plavi sa zlatnim okovom i krstom".

Gospodin Šabović smatra da je ovakav orao preopterećen simbolima i svojim amandmanom želi da ga oslobodi vjerske pristrasnosti, odnosno poveća aerodinamičke na štetu istorijskih performansi. A sve u korist nove Crne Gore, drugačije od svih prethodnih. Primjetićete da sam ja stavio tačku tamo gdje je gospodin Šabović nastavio prilično neuvjerljivom politikantskom frazom '' ... iako sa njima ne prekida kontinuitet''.

Ustavom je propisano da je "grb Crne Gore zlatni dvoglavi orao sa lavom na prsima"- kazao je funkcioner SDP-a.

Pretpostavljamo da lav na prsima šturog, krajnje neutralnog orla nema nijedno pritajeno značenje te stoga ima dovoljno jak osnov da i dalje neometano reži u skladu sa najboljom evropskom heraldičkom tradicijom. Ako ništa drugo, njegov pomen mi prija zbog poljuljanog ugleda naslova ove priče.

Za razliku od inicijative gospodina Vukovića, koja ostaje na nivou piljarskog povlačenja za rukav, predlog gospodina Šabovića je otvoren i vrijedan pažnje.
Pretpostavljajući da bi sve nacionalne grupe u BJRCG imaju podjednako pravo na zastupljenost u kompoziciji državnih simbola, pojavljuje se problem političke i estetske uravnoteženosti odnosno uopšte mogućnosti da se izgradi jedno takvo rješenje.

Najjednostavniji i najracionalniji odgovor bi bio da svaka nacionalna grupa u BJRCG kandiduje sopstvene simbole i da im se obezbijedi pravna i svaka druga ravnopravnost.
Zašto bi BJRCG imala uniformne simbole? Postoje mnogo značajniji parametri koji ukazuju da se ne radi o ozbiljnoj tvorevini, pa zašto bi iko nepotrebno gubio vrijeme u grotesknom pokušaju da
BJRCG podari uniformne i oficijelne znake ''prepoznatljivosti''.

Nakon irevirzibilnog cijepanja pravoslavnog stanovništva u BJRCG na dva suprostavljena pola, nijedno rješenje ne može imati stabilnu podršku, večinu koja bi osjećala patriotsku vezanost ka takvim simbolima, odnosno onom što oni predstavljaju.
Prateći retoriku ''uvažavanja realnosti'' koju je SDP-DPS koristio u svrhu beskrupulozne kompromitacije ideje očuvanja zajedničke države sa Srbijom, možemo reći da je jedino održivo rješenje priznavanje onoliko različitih simbola koliko iznosi tehnički zbir nacionalnih grupa koji žive u BJRCG.
Čisto i bez diskriminacije.

Sunday, December 16, 2007

Predsjednička kampanja

Kampanja za izbor predsjedničkog kandidata republikanaca i demokrata je u punom jeku. Fascinantno je prisustvo detalja u političkom izrazu pojedinih kandidata. Krupne teme su ili potrošene ili su isuviše opasne da bi se nosile u njihovim nastupima. Stoga, traži se detalj koji će napraviti razliku, sastojak koji će ukus učiniti drugačijim, privlačnijim. A opet ne smije biti previše egzotičan, dominantan, jer onda prestaje da bude detalj. Dakle, jednačina bi bila da bude što neutralniji i što privlačniji. Priznaćemo, previše teško čak i za toliko novca, toliko iskustva i mašte koja stoji u pozadini kampanje za predsjedničkog kandidata.
Uskoro će početi prvo mjerenje, demokratski i republikanski kokus u Ajovi. Ovi rezultati u značajnoj mjeri, domino efektom mogu odrediti ishod mjerenja i u drugim američkim državama. Posledično, mogu značajno uticati na izbor kandidata i jedne i druge partije. Zvuči nevjerovatno da Ajova, sa nepunih tri miliona stanovnika može imati tako snažan uticaj na tok predsjedničkih izbora, a onda i na izbor predsjednika najmoćnije države svijeta.
Trenutno, u demokratskom taboru se svakako izdvajaju Hilari Klinton i Barak Obama. Potpredsjednički kandidat u kampanji Džon Kerija, Džon Edvards je u sjenci iako postoji blaga tendencija približavanja vodećim. Fanatična upornost ovog veoma uspješnog advokata i bivšeg senatora iz Sjeverne Karoline je ono što ga održava u ovoj trci.
Hilari Klinton, prema istraživanju svih značajnijih agencija vodi nekoliko poena ispred Obame. Interesantno je da unutar afroameričke populacije Klinton ima podršku 59%, dok je Obama na nivou 32%.
Čini se da je republikanska trka neuporedivo dinamičnija. Dok je dugo Rudolf Đuliani (bivši gradonačelnik Njujorka) važio za prilično sigurnog kandidata republikanaca, izgleda da rising star Majk Hakbi može biti veliko iznenađenje ove republikanske nominacije. U poslednjem intervjuu CNN-u kaže da niko izuzev njega nije vjerovao u mogućnost da bude u poziciji ozbiljnog konkurenta za republikanskog kandidata. Majk je bivši guverner države Arkansaz (1996-2007), baptistički sveštenik najveće protestantske denominacije u Sjedinjenim državama (Southern Baptist Convention), muzičar (bas gitarista u rok bendu), a poznat je i po uspješnoj promociji zdravog načina života, smanjivši svoju tjelesnu težinu za 50 kilograma.
Majk Hakbi je u dosadašnjem toku trke za predsjedničku nominaciju prepoznat po efektnim i duhovitim odgovorima. U jednoj od debata na nacionalnom nivou, na pitanje da li bi Isus podržao smrtnu kaznu




Hakbi je odgovorio da je Isus bio isuviše pametan da bi ikad ušao u političku trku.
Svog neposrednog konkurenta Mit Romnija je najvjerovatnije izbacio iz dalje utakmice, između ostalog i isticanjem njegove pripadnosti Mormonima, odnosno pitanjem
"Don't Mormons believe that Jesus and the devil are brothers?" Naravno, ubrzo se izvinio, ali efekat je postignut.

Ajova kokus je 3. januara 2008. godine. Sve je još uvijek otvoreno i time veoma zanimljivo.

Friday, November 9, 2007

Par teza



Teza a.

Populacija podržavalaca dvojnog identiteta će biti raspeta između snažnih polova. Nestajaće kao što su postepeno nestajali Jugosloveni na prostoru ex Jugoslavije. U pravoslavnom stanovništvu će se jasno i trajno izdvojiti dvije nacionalne grupe sa posebnom kulturom, religioznom pripadnošću i jezikom. Istorijski gledano, ove dvije grupe će vezivati samo daleko porijeklo, a to na ovim prostorima nije bio nikad dovoljan uslov uzajamnog poštovanja, a ni mirnog suživota. Naprotiv. Kao što je primjetio Radomir Radević u svom sjajnom tekstu, Crnogorci će u nemoći da se odupru dominaciji srpske, tražiti svoje utočište i zaklon u hrvatskoj kulturi. Međutim, Crnogorci imaju nekoliko neuralgicnih tacaka samodefinisanja u stabilan i istorijski održiv etnitet. Prvo je svakako pitanje preovlađujućeg religioznog opredeljenja. Dok će jedan dio svoj izraz samobitnosti ostvarivati kroz pripadnost organizaciji koju zovu CPC, drugi dio će se kroz ukupnu hrvatsku kulturnu asimilaciju okrenuti rimo-katoličanstvu. To je pitanje koje potencijalno može dovesti do nove polarizacije unutar crnogorske nacije. Sledeće krupno pitanje, koje je u novousvojenom ustavu riješeno u tonu na(r)cističke opterećenosti SDP-a, je pitanje jezika.
Sasvim je jasno da puko preimenovanje srpskog jezika ne može biti trajno rješenje za naciju koja traži čvrste znake prepoznatljivosti. Crnogorci moraju pronaći novi izraz koji će napraviti osjetnu distancu od srpskog nacionalnog i kulturnog kruga, ukoliko ne žele svojim potomcima ostaviti materijalan dokaz učinjene prevare i ludila u isto vrijeme. To opet može povući nove linije razdvajanja u krhkoj crnogorskoj zajednici. Šavovi te, kao i prethodne podjele bi se kretali po granici razdvajanja onih koji insistiraju na punoj crnogorskoj autohtonosti i onih koji teže potpunom utapanju u hrvatski entitet i kulturu. Konzervativci bi u ovom slučaju insistirali na apsolutnom čuvanju lokalnih vrijednosti, dok bi liberalna struja izrazila spremnost za neko prilagođavanje, nijansiranje sa značajnim obilježjima hrvatske kulture do krajnjeg poistovjećenja.

Teza b.

Već je odavno prepoznata određen stepen fascinacije državnošću kod dijela prosrpskog stanovništva Crne Gore. Namjerno kažem prosrpskog stanovništva jer se mnogi među njima čvrsto vezuju za srpski narod kroz jezičko, odnosno vjersko opredeljenje, iako se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Već sam izrazio svoj stav po pitanju budućnosti ove zajednice.
U ovom trenutku, možemo govoriti o relativno brojnoj populaciji koja time ima i respektabilan politički uticaj. Međutim, argumenti kojim su do sada podržavali svoje opredeljenje su potpuno neprimjenjivi u novonastaloj situaciji. Ono što se sada, u crnogorskoj svakodnevici naziva državom je kriminalna, tajkunska mreža koja kontroliše uniformisanu silu, a prostire svoj uticaj na 13812 kvadratnih kilometara. Stoga, bilo kakvo podgrijavanje kulta državnosti Crne Gore je besplatna reklama i podrška očvrslom aparthejdu. Srpski narod je pod surovim pritiskom okupacione vlasti, koja je svoj credo zapisala u aktu, popularno nazvanim Ustav. U njemu su ucrtani mehanizmi održavanja institucionalne represije nad srpskim narodom i njegovom kulturom.
U takvim uslovima, Srbi moraju tražiti djelotvorno rješenje izraženo u srazmjeri opasnosti za sopstveni opstanak. Neophodno je tražiti oslonac u snazi sistema prepoznatih, univerzalnih ljudskih prava i što prije internacionalizovati svoj status. Međutim, to je jedino moguće ukoliko naše obraćanje sagovornicima učinimo preciznim i razumljivim. Nemoguće je razumjeti zajednicu koja tvrdi da je dio konstitutivnog, većinskog naroda a pri tom tvrdi da su joj prava ugrožena od tog istog većinskog, konstituvnog naroda, odnosno jednog njegovog dijela.

Na drugoj strani, postoji potpuno zaokružen i u svim pravnim sistemima razumljiv korpus prava koji proizilazi iz statusa manjinskog naroda. Ne treba naglašavati koliko bi makar i djelimično ostvarenje tih prava bilo značajno. Kažem djelimično jer ne očekujem preveliki entuzijazam i pravičnost kod onih koji su obavezni da insistiraju na njihovoj doslednoj primjeni. Ipak, siguran sam da čak i šminkersko izbjegavanje utiska o duplim standardima, može donijeti osjetno poboljšanje statusa srpskog naroda u Crnoj Gori.
Zahtjev za pravima koja su obezbjeđena manjinskim narodima je racionalan i logičan. Opravdan je prirodnom potrebom opstanka. S obzirom na to da su svi istorijski standardi zbrisani iz života sadašnje Crne Gore, nameće se zahtjev drugačijim putem, neopterećen njihovom sad već arhivskom vrijednošću.